Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Staro Petrovo Selo

Pročitajte zanimljiv tekst naše suradnice dr. Verice Jačmenica-Jazbec o pogubnoj bolesti današnjice, prekomjernom radu.

                                    Ivka - autoagresivka

Životopis

Rođena je u dobrostojećoj obitelji od roditelja koji su u skladnom braku. Odrasla je s bratom u sretnom djetinjstvu u kojem im ništa nije nedostajalo. Brat je nakon završenog fakulteta susreo prekrasnu djevojku, zaljubio se, oženio, odselio i osnovao svoju divnu obitelj. Ona je nakon fakulteta ostala živjeti s roditeljima… Odmah se zaposlila, u kratkom vremenu se osamostalila; sada svoj vlastiti posao vodi uspješno i dobro.

Svoj život pak ne vodi dobro; ne čuva ga, ne posvećuje mu pozornost, ne cijeni ga. Ona gotovo da i nema svojega života. Osim ako se pod „životom“ ne podrazumijeva onih par sati što ih odspava, iznemogla, nakon 14 sati rada, bez predaha, bez da vidi „sunca ili mjeseca“.

Dobro radi, a loše živi

Bavi se zakonima i propisima. Svakom svom klijentu zna prikazati i analizirati svaki mogući zakon. No, o vođenju normalnog i zdravog života ne poznaje niti jedan zakon. Ona zna raditi, ali ne zna živjeti. Voli svoj posao, ali izgleda da ne voli sebe. Sve svoje sile ulaže u posao, misleći da tako - mora. U svoj život ne ulaže ništa, uvjerena da za to - nema vremena. Sada je u četrdesetim godinama. Neudana je, tj. „udana“ je za svoj posao.

Zanemarivanje života

U zadnjih deset godina nije bila na godišnjem odmoru. Opravdava se: nije to za nju, to je gubitak vremena, to je luksuz, ne stigne ona to. Umjesto godišnjeg, mjesečnog, tjednog ili dnevnog odmaranja - ona radi. Osjeća se silno odgovornom za svoje suradnike i svoje klijente misleći da nikoga od njih ne smije zanemariti.

Jedino svoj život smije zanemariti - i to uporno čini.

Početak bolesti

Unatrag deset godina ima ozbiljne zdravstvene tegobe. Liječi se sporadično, na brzinu, samoinicijativno. Odlazi na privatne, plaćene preglede, jer nema strpljenja čekati na pregled preko zdravstvenog osiguranja. Dogovara preglede s takvim liječnicima koji će ju pregledati već sutra ujutro u 6 sati, ekspresno brzo, jer… njoj se žuri na posao.

Ne želi se mijenjati

Uvažava samo one liječnike koji od nje ne traže promjene u životu. Do sada je uspijevala terapijom donekle smirivati simptome, ali nije zauzdala svoju bolest. Sada se bolest razmahala i javljaju se već i ozbiljne komplikacije. Dosadašnja terapija postaje nedostatna.

Roditelji traže rješenje

Trenutno njezini roditelji prelistavaju medicinske leksikone i priručnike, tražeći odgovore na bezbroj svojih i njezinih pitanja. Neprestano na Internetu googlaju medicinske stranice.

Do sada je uporno odbijala preporučenu operaciju, jer bi na nju potrošila previše vremena, svog dragocjenog radnog vremena. I u fazi izrazitog pogoršanja bolesti, ona redovito i uporno odlazi na posao. I takva radi dnevno više od 10 sati. I misli kako to - mora činiti. Uvečer se vraća kući - polumrtva. Dok ona radi, njezini roditelji pabirče medicinske informacije i traže liječnike, jer ona za to nema vremena.

Povjerenje u Google

Njezini roditelji su m nazvali, želeći provjeriti je li sveznajući „dr. Google“ u pravu kad tvrdi ovo ili ono… Razgovaram s njima dugo, iskreno i otvoreno. Slažu se sa mnom da je njihova kći postala žrtva. I da živi u ulozi roba u nekom svojem osobnom, specifičnom robovlasničkom poretku. No, ne znaju kome, zašto i zbog čega ona toliko robuje. Ona ima lijepi posao, lijepu kuću, lijepi automobil, lijepu društvenu poziciju. Samo njezin život nije lijep.

Autoagresija

Ona nema sebe, ne voli se, ne cijeni se, ne čuva se. Čak ne voli razmišljati ili razgovarati o sebi ili o svom životu. Ni od koga ne prihvaća nikakvu sugestiju. Dapače, ako se u kojem času u kući i povede razgovor na tu temu, ona kori svoje roditelje da ništa iz njezinog života ne razumiju. Ili im prijeti da će se, iz protesta, povući iz takvog razgovora i otići u svoju sobu.

Bijeg od same sebe

Roditelji naslućuju da je njezin pretjerani rad ustvari bijeg od nje same. Rad joj se pretvorio u drogu; postala je ovisnica o poslu. Ona osjeća poriv da se uništava - radeći. Jer misli da jedino tako može funkcionirati. Bez takvog rada bi, valjda, bila - nitko i ništa. Bila bi, valjda, jednaka svima ostalima. Svi drugi su za nju obični, nedorečeni, bezbojni, defektni ljudi… To su oni ljudi koji nakon odrađenog radnog dana noću spavaju osam sati, koji provode vikende sa svojom obitelji, koji odlaze na godišnji odmor sa svojim prijateljima.

Bolestan život

Tijekom razgovora roditelji mi polako otvaraju svoje bolne duše. Shvaćaju da se ne radi tek o bolesti jednoga organa u tijelu njihove kćeri. Naslućuju da se radi o totalno bolesnom odgovoru mlade žene na vječna životna pitanja: tko sam, zašto sam, čemu težim, kamo idem, koja je moja zadaća…

Onda se oni u razgovoru vrate na svoju prijašnju, nižu razinu; ponovno se raspituju za najboljega i najskupljega liječnika. U toploj, povjerljivoj i prijateljski pozitivnoj atmosferi tumačim im kako je vrlo teško naći takvog liječnika, operaciju, terapiju ili metodu koja bi bila djelotvorna u srazu s kompleksnim bolesnikom kakva je njihova kći.

Ivka, krasna mlada žena, patološki se poistovjetila sa svojim poslom. Čak se uspješno i posve preobrazila samo u - svoj posao. Pri tome je potpuno izgubila svu svoju osobnost. Slijedi opet jedan roditeljski korak unatrag: nakon intervala bolne šutnje oni lamentiraju kako dosadašnji lijekovi ili nisu bili dobro odabrani ili dosadašnji eminentni  (privatni) liječnici nisu shvatili srž stvari…

Rješenje

Onda i ja zašutim pa si mislim: A tako je malo potrebno za početak boljega života!

Malo više sunca i sna, malo više usidrenosti u vlastiti život, malo više susreta s drugima i samom sobom… Malo više želje i prilike da si stignemo odgovoriti na pitanje: A čemu sve to? Tada nam rad ne bi bio mučna životna svrha, nesiguran zaklon u koji neprestano bježimo, niti opasna, razarajuća droga koja nam je u stanju posve izmrviti ovaj - jedini život.