11. studenog 2016. – Martinje

Alkohol + volan = smrt

Čitam zadnjih tjedana novine, portale, slušam vijesti. Opet, opet me ubola jedna otrovna strelica. Opet me zaprepastila i zatekla. Opet se dogodilo zlo. Opet je nemarom odraslih nastradalo dijete. Opet se obistinilo ono: 2+2=4.  Rijetko kad to nije tako. Iako bismo mi ponekad htjeli da nije. Imamo li pravo tako razmišljati?

Životna pogreška

Dvije petnaestogodišnjakinje, dobre i drage djevojčice, prijateljice, dobre učenice, dobre sportašice, jedna od njih dobra ministrantica. Otišle su od kuće… bez šanse da se vrate. Jesu li otišle u krivo vrijeme? Jesu li otišle od krivih roditelja? Jesu li bile s krivim ljudima? Jesu li bile na krivom mjestu? Što je ustvari bilo pogrešno?

Dvije djevojčice, u mrkloj noći, neiskusne, mlade, povodljive i nezrele, nepoučene… sjedaju u automobil neodgovornog i pijanog vozača….Prema fotografijama s mjesta nesreće - nije im nikako bilo moguće preživjeti.

Reakcije i pitanja promatrača

Na Internetu iza članka o nesreći slijedi kaskada reakcija čitatelja. Od onih koji samo iskazuju sućut obiteljima, do onih koji postavljaju pitanja, mnogo pitanja, bolnih pitanja…

Što radi petnaestogodišnje dijete u društvu pijanih ljudi, u mrkloj noći, daleko od svojih roditelja?

Čija je obveza čuvati malodobnog stanovnika ove države? I što ako se to ne čini?

Čija je uloga čuvati svoje dijete? I što ako se to ne čini?

Hoće li tko ikada odgovarati za ove dvije smrti?

Netko je napisao u komentaru da će najveća kazna pijanom vozaču biti njegova opterećena savjest za cijeli život. Hoće li? Teško je reći.

Kako da se sutra u istoj ulici, na istoj cesti ne dogodi sličan slučaj?

Roditeljska odgovornost

Kako privoljeti roditelje da vode računa o svojoj djeci? To su bile dobre i uspješne učenice; znači u školi nije s njima bilo problema. Bile su sportašice; znači znale su ispravno koristiti svoje slobodno vrijeme. Jedna je bila ministrantica; znači bile su kvalitetna djeca.

Zašto su onda skrenule??? Je li kod kuće bilo problema?

Jesu li u gostionicu pošle s dopuštenjem roditelja? Vjerojatno nisu pobjegle od kuće te kobne večeri. Jesu li roditelji te večeri dobro procijenili svoju djecu i sebe?

Ako su djevojke otišle u noć svojevoljno, treba li sličnim roditeljima ubuduće pomagati u stjecanju roditeljskih ovlasti i kompetencija? Treba li ih podučiti odgovornom roditeljstvu?

Čitatelji portala postavljaju pitanje: Dokle seže roditeljska odgovornost?

Kuda smjestiti veliku želju za slobodom koju u sebi nosi krhki, povodljivi i malodobni pojedinac? Koja je uloga roditelja pri tome? Jesu li se njihovi roditelji oko 22 sata zapitali gdje su im djeca?  Jesu li ih pozvali da se vrate kući?

Ovakve strašne dječje smrti najprije šokiraju, a onda izblijede već drugi dan. Jer… moraju u medijima dati mjesta novim mladenačkim smrtima. Pitanja na Internetu ne stignu se niti staložiti, jer vrijeme leti. Na takva pitanja doduše nitko i ne očekuje odgovor; jer njega nema. Ta pitanja su tek izraz grča i muke nas čitatelja i promatrača koji se u svojoj nemoći priklanjamo Internetu kao da nam on može biti sugovornikom.

Moje liječničko iskustvo

Nakon mojeg dugogodišnjeg rada s roditeljima znam da oni u najvećem broju slučajeva znaju dati dobar savjet svojoj rodbini, prijateljima i znancima ili drugim roditeljima. No, vrlo rijetko imaju smjelosti taj isti dobar savjet primijeniti na svom teritoriju, u svom dvorištu, u svojoj obitelji. Takvi ljudi znaju da su uvijek alkohol, noć i volan smrtonosna i pogubna kombinacija. Ako bi im netko sa strane i sugerirao da budu odgovorni roditelji, možda bi se naljutili i rekli: „ a što se to vas tiče“?! Takvi se, popustljivi, roditelji nadaju … da neće valjda to fatalno pravilo… pogoditi i njihovu obitelj.

A navedene pogubne kombinacije su nepromjenjive i vječne, kao matematika. Uvijek i zasvagda će alkohol i neodgovornost rezultirati smrću. Po istom principu po kojem su 2+2=4.

Sudbina?

Možemo raspravljati o tome ima li je ili nema. Možemo u nju vjerovati ili ne. To je nešto što nam je nedohvatljivo, neshvatljivo, nestvarno, ali samo dok nas gorko ne ožeže. Ona kosi kako joj se prohtije, a njezine zakonitosti nikada nećemo dokučiti.

Zakon vjerojatnosti!

U životu postoji zakon vjerojatnosti kojega pak je moguće dokučiti. On nam je blizak, opipljiv, opasan, grozan, prisutan tu pred našim očima, pred našim prozorima, u pola bijelog dana, kao i u mrkloj noći. Taj zakon uvijek važi. Po njemu će kombinacija alkohola, volana i neodgovornosti uvijek prouzročiti tragediju.

Eventualno roditeljsko opravdanje kako moraju popustiti u odgoju jer „svi mladi se tako ponašaju, svi se tako provode i zabavljaju, svi se tako opijaju, svi tako brzo voze automobile…“ nije za razumnog promatrača nikakvo opravdanje. To je samo lažna floskula koja traje par sati, do sljedeće grozne vijesti u medijima.

Poučavanje, predviđanje, sprečavanje

Roditeljima čije su djevojčice poginule ne može se više nikako pomoći. Oni ostaju osakaćeni i okamenjeni u svojoj boli i grižnji savjesti. A što je s onim roditeljima koji također imaju takve djevojčice? Kako će ovo društvu njima pomoći? Jer njihove su djevojčice na redu kao sljedeće žrtve. Je li moguće da takvim roditeljima, za cijenu jednoga prekrasnog vijenca od bijelih ljiljana, organiziramo stručne pouke u malim grupama, u školi, u mjesnoj zajednici, u župnom pastoralnom prostoru? Da ih ohrabrimo u njihovoj roditeljskoj ulozi i dužnosti, da ih podučimo što se sve događa ako ne reagiraju odlučno i na vrijeme. Da ih naučimo tražiti pomoć kad je to potrebno, osobito u slučajevima kad im vlastita djeca izmiču iz ruku.

Svi bismo mi morali biti svjesni da se zlo događa, no ono se događa znatno češće ako ga namjerno, nemarom ili propustom prizivamo.