Obje skupine imale su većih ili manjih poteškoća s prenošenjem informacija bez riječi (neverbalno) te su na taj način osvijestili poteškoće komunikacije gluhih i nagluhih osoba.

Nakon toga  nam je Josip Bošnjak pokazao hrvatski znakovni jezik, odnosno dvoručnu abecedu kojom se koriste gluhe osobe, npr. kada žele nekome reći svoje ime. Objašnjavao nam je kako da razgovaramo s gluhom osobom. Iako ne čuje,  gluha osoba zna prepoznati po ustima što njezin sugovornik govori, samo se riječi  moraju pravilno i polako izgovarati. Zato je važno gledati gluhu osobu u oči. Ako to olakšava komunikaciju, gluha se osoba ne će uvrijediti ako joj napišemo na papir ono što nam je teško objasniti. Potom su nam on i njegova suradnica  Nikolina Jureković pokazali osnove komunikacije gluhih  osoba. Naučili smo način pozdravljanja, pitati „Kako si?“, „ Gdje živiš?“, „Koliko imaš godina?“…

Saznali smo da gluhe osobe ne znaju gramatiku te da njihova  doslovno prevedena komunikacija izgleda ovako: Ja biti jučer tamo.

Zanimljivo je da svaka zemlja ima svoj znakovni jezik. Neki se više ili manje razlikuju jedan od drugoga, a naš je dosta sličan američkom.

Jeste li se zapitali koliko vremena je potrebno gluhoj osobi da svlada komunikaciju? Josip nam je otkrio da je njemu bilo potrebno čak 5 godina.

Na radionici smo se dobro zabavili.  Svi su je sudionici ocijenili odličnom ili vrlo dobrom ocjenom. Ali puno toga smo i naučili i dobili diplomu kojom se potvrđuje naša  tolerancija i razumijevanje gluhih osoba. To nam puno znači jer znamo da smo  okruženi ljudima koji se često rugaju jedni drugima.

Ova radionica pokazala nam je da, iako smo različiti,  svi smo posebni i zaslužujemo jednaka prava. Trebali bismo jedni drugima pomagati i tako olakšati život jedni drugima.