Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Staro Petrovo Selo

Donosimo tekst dr. Verice Jačmenica-Jazbec.

                                                                                                                                             Božić, 2018.

Zima je zanimljivo godišnje doba. Osim što iskusimo hladnoću i kišu, snijeg i led, zima je zanimljiva zbog odnosa svjetlosti i tame. Kada jesen prođe i zima dođe, dan je sve kraći, noć sve duža, tama sve veća, sunca sve manje. I tako dođemo u mjesec prosinac, kada sunce zalazi rano poslije podne, a budi se tek ujutro kasno poput zakašnjela sata koji je ostao bez snage. Puno je tame, malo svjetla. I onda kada je dan mučan i oblačan i tužan, onda biva još manje svjetla, a više tame. I kao da se osjeća moć tame, noći, dugotrajnosti čudnoga osjećaja koji vodi k središtu smisla.

I tako sve do jedne drugačije noći, do 25. dana mjeseca prosinca, do te svete noći kada s njome dan postaje sve duži, a noć kraća, kada sunce izlazi ranije, a odlazi putima svojih daljina sve kasnije, kada ima više svjetlosti, a sve manje tame.

Nije li to više nego simbolika, više nego fizička stvarnost? Tako je i s čovjekom. Jer čovjek je ogledalo prirode, a priroda odraz čovjeka. Čovjek je igra svjetla i tame, mraka i dana, dobra i zla, čiste nakane i loših odluka. Čovjek je odraz te iste prirode stvorene rukom istoga Stvoritelja. Priroda je odraz čovjeka u svoj svojoj fizici i zagonetki, ljepoti i tajni. Njih dvoje su veličina i stoga se i u jednom i u drugom skriva gospodar svjetlosti! I ako čovjek dobro razumije Božić, onda će od tada u njemu biti više svjetla, a manje tame, više ljubavi, manje mržnje, više sunca, manje noći. Budimo ljudi Božića kako bismo bili ljudi svjetlosti!

Biti svjetlo je poziv! Govoriti Istinu je radost! Onda ćemo tek naći, osjetiti dušu čovještva, nevinosti ljudskoga. Ako ne vjerujemo, nećemo primiti. Ako ne prihvatimo, ostati ćemo prazni!

Božić koji drži sav svemir zajedno, u jednoj ruci, jednom porukom: porukom svjetlosti govori nam stalno, iz prosinca u prosinac! Ta svjetlost okuplja, sabire, daje snagu, vodi, postaje putokaz na svim raskrižjima.

I kada se trajno u čovjeku nastani, on postaje jak, ponizno snažan, svjestan velike snage svjetlosti, ali i ponizan pred spoznajom Izvora svjetlosti. Onda mu je lako raspoznavati zlo od dobroga, onda mu je lakše baštiniti mudrost, onda ima snagu koja se ne da riječima opisati, niti u Googlima i računalima naći.

Stoga je Božić poziv svakome čovjeku da pođe u susret i stazama svjetlosti. Svatko od nas je vlasnik doma svoje duše, svatko od nas ima odgovornost i moć odlučivati: hoćemo li biti oni koji primaju Svjetlost, iskazuju joj dobrodošlicu ili ćemo biti oni koji zatvaraju vrata, ostaju sebični i postaju dio istoga, stoljećima ponavljanoga scenarija neke davne betlehemske noći u kojoj se dogodilo primanje i odbijanje Svjetla.

Da, svatko od nas stoji na istom raskrižju vlastitih odluka.

Dobro bi bilo da sa svjetlošću hodimo. Neka nam ovaj Božić bude izazov: ne ostati isti. Odlučiti se ne put, obučeni u svjetlost, izvađeni iz tame. I onda postajemo i mi kao Božić: znakovi, povodi razmišljanju, protoci svjetlosti, nositelji dobra, glasnogovornici Istine!

I onda osjećamo najsnažnije kako je lijepo biti čovjek, kako dobro je biti osoba svjetlosti! Kako lijepo je biti prijatelj betlehemskom beskućniku koji dom traži i ovog Božića. Kada krenemo stazama svjetlosti, do Njega ćemo uvijek doći. I toplina doma naše duše ostaje trajna i onda ćemo razumjeti tajnu vječnosti!

Sretan Božić i lijepu novu godinu želim!                              

Verica Jačmenica-Jazbec